ISTINITA PRIČA: 'Prepuštala sam se pohotnim dodirima ljubavnika, dok je suprug zarađivao za život!'

'Toga sam jutra vodila ljubav sa suprugom, a već popodne bila sam u Matkovu krevetu: strastvena, pohotna, nezasitna. Planirala sam mu reći svoju odluku da ću se razvesti..'

Te večeri muž i ja bili smo pozvani na tridesetu obljetnicu braka naših prijatelja i roditelja našega zeta Darija, koji se prije četiri godine oženio našom osamnaestogodišnjom kći Tihanom.


- Hajde, Josipa, spremaj se. Ni ja nisam osobito raspoložen za proslavu s nepoznatim ljudima, ali možda bude i lijepo - rekao je moj muž Dragan.

Nepoznatim!? Možda za tebe. Ali ja sam ondje trebala sresti nekoga jako poznatog, svog bivšeg ljubavnika Matka, i strahovala sam od toga susreta. Ne zbog Matka, on će kao i uvijek ostati džentlmen, već zbog sebe.



Sve je počelo na svadbi naše kćeri Tihane.

- Ovo je Matko, Darijev krsni kum i naš najbolji prijatelj - predstavili su nam ga u jednome trenutku roditelji Tihanina muža.

- Josipa - rekla sam i pružila ruku.

- Dragan.

- Imate li kakvu zgodnu prijateljicu da "utopimo" Matka? - rekao je Darijev otac. - Sam je večeras.

- Naći ćemo je - nasmijala sam se.

Tada je svadbeni sastav zasvirao novi set pjesama i naša je Tihana zaplesala s tatom, a Dario je na ples pozvao svoju mamu. Njegova oca netko je povukao za rukav i nestao je u mnoštvu, a Matko i ja ostali smo sami.

- Da zaplešemo i mi - predložio je i ja sam pristala.

Odmah se među nama osjetila kemija. Oboje smo bili ukočeni i plesali smo bez riječi. Tada je zasvirao brži ritam i Matko me čvršće privukao k sebi kako bi me mogao voditi. Bio je vrstan plesač, i sama sam bila dobra plesačica, ali umalo sam mu ispala iz ruku koliko su mi koljena klecala.

- Mislim da sam se već "utopio" - šapnuo mi je na uho.

Na te riječi ostala sam nijema, što od njegova daha na mom vratu, što od boje glasa od koje su me podilazili trnci, što od njegovih ruku koje sam još uvijek osjećala oko svoga struka.

Možda su me te riječi trebale uvrijediti jer ja sam udana žena, pomislila sam, ali naprotiv, imponirale su mi.

Kad me vratio za moj stol, sve što sam trebala je jako piće. Nikad prije u naručju nekog muškarca nisam doživjela takvu buru emocija, a kako sam i mogla kad sam od sedamnaeste sa svojim mužem.

Kada se za stol vratio Dragan, zamolila sam ga da nakratko iziđemo u hodnik da se rashladimo. Ali ondje je bio i Matko. S nekim je razgovarao na mobitel. Čim je završio, pridružio nam se.

- Lijepa svadba - rekao je. - To vam je jedino dijete koliko sam čuo.

- Jest - odgovorio je moj muž. - I rano je otišla od nas, tek joj je osamnaesta.

- Nisi tako mislio kada si ti mene ženio - nasmijala sam se, nesvjesno Matku otkrivši svoje godine.

Još smo razmijenili nekoliko rečenica te smo otkrili da je Matko profesor na agronomskom fakultetu i neoženjen. Tada je moj muž otišao u toalet, a ja ostala sama s profesorom pred kojim sam drhtala kao na ispitu za koji nisam bila spremna. On je iz sakoa izvadio posjetnicu i dao mi je.

- Javi se ako budeš htjela - rekao je i nestao.

Što je to bilo? Sada bih se i mogla uvrijediti. Taj je ili prepotentan ili bezobrazan, pomislila sam, no duboko u meni, koliko god da sam to nijekala, srce mi je poigravalo. Dok sam čekala muža, gužvala sam posjetnicu u ruci. Vratili smo se u dvoranu, a ja sam zgužvani kartončić gurnula u svoju svečanu torbicu.

Dva tjedna poslije Dragan je otputovao. Naime, moj je muž kao naftni stručnjak radio u Rusiji, a dolaske kući diktirao mu je posao. Kao i uvijek nakon njegova odlaska, ostajala je praznina, no ovaj put to sam još teže podnosila jer sada sa mnom nije bilo ni Tihane. Da je barem ona, poput mene u njezinim godinama, trudna pa da imam unuče, pomislila sam i ne sluteći da ću zakratko biti miljama udaljena od uloge bake i milimetrima blizu nove mladosti.

Najprije sam odlučila oličiti zidove, preurediti kuću, presložiti ormare i tako potrošiti višak vremena. I baš u ormarima našla sam torbicu koju sam nosila na vjenčanju svoje kćeri. Gladila sam posjetnicu u ruci pokušavajući je izravnati. Potom sam je potrgala i bacila u smeće. Da me ne dovede u napast, rekla sam sama sebi, svjesna koliko sam blizu iskušenju da nazovem Matka. Zašto baš njega? Valjda zbog navike, zato što mi nedostaje Dragan koji me obožava, pazi i mazi i koji se toliko veseli našoj novoj slobodi.

- Sada smo ti i ja na redu. Čim mi istekne ugovor, vraćam se i nas dvoje započinjemo sasvim novi život - govorio je.

Jedva sam četiri mjeseca poslije dočekala njegov dolazak i ta tri tjedna bilo nam je divno.

Baš dok sam te nedjelje izlazila iz aerodromske zgrade, nakon što sam ispratila Dragana, netko me zazvao imenom. Bio je to Matko.

- Koja slučajnost - rekao je.

Bile su dovoljne još dvije rečenice i već smo pili kavu u aerodromskom restoranu. Matko je rekao kako je upravo ispratio kolegu s fakulteta na avion, a ja sam njemu objasnila da sam ispratila muža koji radi u inozemstvu i da mi se baš ne vraća u pusti stan. Zvučalo je kao opravdanje zašto sam s njim na kavi, iako smo oboje znali da nam se svidjelo to što smo se sreli. Bio je ugodan sugovornik, zaljubljenik u zemlju i biljke i opširno je o tome govorio.

- Imam kućicu i zemlju u Turopolju. Ondje sam gotovo svaki vikend, a nisam samo iznimno ako imam kakvih obveza. To mi dođe kao izvannastavna aktivnost. Volio bih da jedanput dođeš na roštilj, može i odmah, lijep je dan.

- Možda i dođem, ali ne danas.

- Onda sljedeći petak - rekao je gledajući me ravno u oči.

Samo sam se nasmijala.

- Daj mi broj mobitela. Nazvat ću te da se dogovorimo.

Malo sam razmišljala i dala mu broj.

Što je to sa mnom, umalo nisam odmah otišla s njim, pitala sam se dok sam vozila kući. Ali, nisam si željela odgovoriti na to pitanje. Bojala sam se odgovora.

Navečer je zazvonio mobitel. Znala sam da je to Matko.

- Samo provjeravam jesi li mi dala pravi broj - šalio se.

- Sad znaš.

- Što radiš?

- Pripremam se za posao. Imam sutra prezentaciju na njemačkom pa moram malo ponoviti.

- A da ti dođem pomoći? - opet sam čula onu boju glasa i opet sam zadrhtala.

Ne čini to, Josipa, govorila sam sebi, ali sam rekla:

- Ako znaš njemački…

- Ne znam.

Za dvadeset minuta bio je u mom stanu.

Što reći osim da sam prezentaciju jedva odradila. Bila sam slomljena od neprospavane noći, grizla me savjest što sam prevarila muža u našem bračnom krevetu i osuđivala sam samu sebe. A opet, tako sam silno željela da se to ponovi. Navečer kad sam čula njegov glas na mobitelu, sve sam zaboravila i silno željela da opet dođe.

- Bilo mi je prelijepo noćas - rekao je. - Volio bih te opet vidjeti.

Kroz glavu mi je ponovno prolazilo: muž, bračni krevet, prijevara, kći…

- Jesi li još tu - zazvao me.

- Jesam. Ne znam, malo sam se zanijela. Nisam nikada prije, osim s mužem - nepovezano sam govorila.

- Dobro, može u petak poslije posla. Poslat ću ti SMS-om adresu i opis puta do moje vikendice. Ako dođeš, bit će mi drago, ako ne dođeš, sve u redu.

Iako sam znala da činim ludost, odmah sam odlučila da ću otići, samo mu to nisam rekla. Petak se dovukao puževim korakom, ali ja sam u ranu zoru, prije posla, brzinom gazele spakirala putnu torbu s nužnim stvarima i stavila je u auto. Za svaki slučaj, ostanem li za vikend.

Polako sam vozila prema svome cilju. Razmišljala sam o tome kako se nikome nisam javila, čak ni kćeri, i da će me ona sigurno zvati. Morala sam smisliti što ću joj reći. Da sam na tečaju engleskog jezika. Taj mi se izgovor svidio. Zvat će i Dragan u nedjelju ujutro. Ali do tada ću se već vratiti.

Čim sam zaustavila auto, Matko, koji se zatekao u vrtu, krenuo je prema meni. Vidjela sam kako ostavlja neku alatku, skida gumene rukavice i potom više ništa nisam vidjela. Zatvorila sam oči onoga trena kad je spustio svoje usne na moje i otvorila ih već opuštena u njegovu krevetu. Naravno da od njegova posla nije bilo ništa. Naravno da se kćeri nisam javila na mobitel pa sam poslije poslala poruku da sam na tečaju. I naravno da smo nas dvoje ponovili ono isto. Nekoliko puta.

- Ne mogu te se zasititi - šaptao mi je na uho.

- Ni ja tebe - šaptala sam ja njemu.

Zbog Draganova poziva ne bih otišla u nedjelju kući, ali mi je kći javila da bi došla malo k meni, na doručak i čula bi se usput malo s tatom pa sam u pet ujutro krenula natrag.

Čim sam stigla, raspremila sam putnu torbu, pospremila odjeću i prihvatila se pripremanja doručka. Oko devet stigla je Tihana, a taj čas nazvao je i Dragan.

- Čuvat ću je, tata… - Ma nije sama, eto, upisala je tečaj engleskog. Dobro, posjećivat ću je - čula sam kako Tihana odgovara ocu.

Iako nisam željela njezin posjet baš sada, dok još osjećam Matkove dodire, ipak mi je laknulo jer ne znam kako bih nakon svega razgovarala s Draganom. Ovako, dio tog razgovora je umjesto mene obavila Tihana, a ja sam poslije samo potvrdila da sam krenula na tečaj, oličila kuću, preuredila je i neka se ne brine za mene. A on je meni govorio slatke i lijepe stvari koje svaka žena želi čuti.

Bilo mi je teško uzvratiti mu istim riječima i željela sam što prije završiti razgovor. Nisam mu mogla reći da ga jedva čekam, nikako sada kada žudim za drugim muškarcem. Ovo s Matkom odmah mora prestati. No nisam željela da prestane, iako nisam htjela ni povrijediti Dragana, pa volim ga.

O, Bože, kakve su to moje misli.

- Molim te, budi sama iduće nedjelje - čula sam opet Dragana. - Želim čuti samo tebe. Tihani ću se javiti posebno.

Završili smo. Konačno.

- Mama - trgnula me iz misli kći - kada ti je taj tečaj.

- Ponedjeljkom, srijedom i petkom - spontano sam rekla.

- Dobro da si našla zanimaciju. A što si radila jučer? Zvala sam te nekoliko puta.

- Pa, otišla sam u planinarsko društvo i raspitala se o učlanjenju. Mogla bih subotom planinariti. Što misliš o tome?

- Mislim da je to divno - rekla je i odlepršala čim joj je Dario poslao poruku na mobitel.

Tako sam i ja nekad trčala na svaki mig njezina oca, pomislila sam, i bila ludo zaljubljena u njega. A sada? Sada sam luda za drugim muškarcem, s kojim ne dijelim ništa. Ništa osim kreveta.

U petak nisam mogla dočekati kraj radnog vremena da sjednem u auto i krenem put Turopolja u Matkovu vikendicu. Naravno, putna torba već mi je bila u autu. I na samu pomisao da ćemo za nekoliko sati biti zajedno zadrhtala sam. Već sam luda za njim, to nije dobro. Ali tu sam misao odbacila onog trena kada sam zaustavila auto.

I taj smo petak popodne i noć strastveno vodili ljubav. U subotu sam se probudila u podne. Soba je bila topla, kao i krevet. Nije mi se izlazilo van, iako sam čula da Matko skuplja suho lišće oko kuće. Sada sam čak malo bolje pogledala oko sebe. Kućica je imala svojih mana, ali i nekoliko velikih prednosti: bila je na osami, imala je dovoljno velik krevet i peć koja je odlično zagrijavala prostor i na kojoj se moglo kuhati, a vlasnik joj je bio zgodan muškarac u najboljim godinama. Imala sam sve što mi treba u krugu od pedesetak kvadrata.

- Gladna? - pitao je vlasnik kad je ušao.

- Jako - pružila sam ruke prema njemu.

U pogrešnom trenutku zazvonio je mobitel.

- Tihana - skočila sam i spontano se javila.

- Mama, što ti je? - čula sam zabrinuti glas svoje kćeri.

- Malo sam zadihana, penjem se na Sljeme - izletjela mi je laž, a Matko je samo raširio oči.

- Onda dobro. Već sam mislila da se nešto dogodilo. Mislila sam svratiti da ne budeš sama, ali vidim ja da si se ti snašla i bez mene i bez tate - smijala se.

Kad sam završila razgovor, samo sam pala natrag u krevet.

- Ne mogu ja ovo - rekla sam.

- Ali zašto si se javila?

- Ne znam, jednostavno ne znam. Osjećala sam se ulovljenom i na neki način htjela sam…

- Što?

- Ne znam. Valjda to ispraviti.

Matko je legnuo pokraj mene.

- Znam da nije jednostavno i ako imaš dvojbi, neću se uvrijediti prekineš li sa mnom. Uvijek možemo biti prijatelji. No volio bih da znaš kako me jako privlačiš i ne bih te volio izgubiti.

Te sam subote navečer otišla kući. Rekla sam Matku da me ne zove kao prošlih dana i da ću se ja njemu prva javiti. Morala sam se sabrati.

U nedjelju nakon razgovora s mužem osjećala sam se tako krivom da sam zaplakala. Cijeli sam tjedan vagala što imam, što gubim, što dobivam i razlučivala seks od ljubavi. Pritom sam čak krivila Dragana zbog njegove odsutnosti i odlučila zahtijevati da se vrati i nađe kakav posao ovdje, ali brzo sam shvatila da se u ovom trenutku ne mogu odreći Matka.



Ipak, u petak nisam otišla u vikendicu i nisam se nijedanput javila Matku. Ostala sam cijeli vikend u kući iscrpljujući se kućanskim obvezama i pokušavajući zaboraviti Matka. Noću mi je krevet bio pust i prevelik i trebalo je snage da ne pozovem Matka da dođe. Sprečavalo me jedino to što sam odlučila to više nikad ne činiti u bračnom krevetu.

Uspoređivala sam Draganovu i svoju ljubav i strast s ovom novootkrivenom i sve je bilo jasno: volim Dragana, ne bih ni za što na svijetu htjela izgubiti svoju obitelj. I voditi ljubav s njim je lijepo. A ovo s Matkom je nešto drugo. Čista tjelesna privlačnost koja će proći.

Sljedeći tjedan odlučila sam dovesti svoj život u red pa sam našla školu stranog jezika koja održava tečaj ponedjeljkom, srijedom i petkom, kako sam već rekla Tihani. Našla sam planinarski klub, platila članarinu i uzela člansku iskaznicu. Tako sam si osigurala alibi. Znala sam da petkom neću ići na tečaj, ali imam dovoljno pustih večeri za učenje i sustizanje gradiva. A planinarenje? Pa vikendom sam u prirodi, zar ne. Eto, tako sam sredila svoj život i svoje misli.

Toga petka poslala sam Matku poruku da stižem.

"Čekam te", bio je odgovor.

Čim sam izišla iz auta, Matko me zagrlio i počeo ljubiti.

- Mislio sam da je gotovo.

- Nije gotovo. Nije gotovo - ponavljala sam prepuštajući se njegovim rukama.

Poslije sam mu objasnila da sam upisala tečaj i da sam planinarka. Smijao se do suza.

- Djelovala si tako prestrašeno da sam mislio kako ćeš odustati od nas.

S Matkom sam provodila divne sate. On mi je nadoknađivao sve ono što mi je godinama nedostajalo otkada Dragana nema. Bio je muškarac s kojim sam dijelila obične probleme s posla, misli, smijeh, krevet, jutarnju kavu. Zbližili smo se u četiri mjeseca koliko smo se viđali. To mi je teže pao Draganov trotjedni posjet.

Moram priznati da mi je bilo jako teško u petak navečer, kada je Dragan sletio u zračnu luku, umjesto s Matkom, voditi ljubav s njim. Bilo je tu i želje i odbijanja, i glume i prepuštanja i ljubavi i mržnje. A on me nikako nije ostavljao na miru.

Sljedeći sam se tjedan već bila navikla na njega, a i on je malo popustio. Organizirala sam večere za prijatelje, mi smo posjetili neke drage ljude, a i Tihana je s fakulteta ravno dolazila k nama. Uz posao i tečaj, na kojem sam sada bila redovita, dani su prolazili. Poput ovisnika, čekala sam da ode, kako bih se bacila u zagrljaj Matku, a opet, bila sam žalosna zbog rastanka. Ukratko, bila su to tri košmarna tjedna.

U nedjelju, kad sam ispratila muža, umalo sam s aerodroma krenula u Turopolje. No ostala sam na parkiralištu još neko vrijeme govoreći si: ne čini to, čekaj idući petak, još jutros si vodila ljubav s jednim, zar ćeš već popodne biti u krevetu s drugim. Izludjet ćeš. Ne, Matko te neće samo zagrliti i tješiti, on nije Dragan. S njim imaš drukčiji odnos, on je Matko.

Stigao je petak. "Dolazim", poslala sam mu poruku. "Bojao sam se da ćeš se predomisliti", odvratio je. U nedjelju, nakon muževa telefonskog poziva, razmišljala sam o dvije vrste ljubavi, Matkovoj divljoj, nezasitnoj, tjelesnoj i Draganovoj toploj, sigurnoj, intimnoj, bliskoj, koja me cijelu ispunjavala. I nijedne se nisam mogla odreći.

Moram manje misliti, a više raditi, učiti, posjećivati prijatelje, zaključila sam i tako učinila. Uvela sam pravilo da se s Matkom čujem samo petkom da bismo se dogovorili oko susreta, nikakvi telefonski pozivi i razgovori tijekom tjedan više nisu dolazili u obzir. Bio je to jedini način da dobro funkcioniram na poslu i u obitelji. Sada sam bila slobodna preko tjedna, posvećena sebi, bez iščekivanja kada će nazvati, hoće li nazvati, hoće li nas tko čuti dok jedno drugome šapućemo o svojoj žudnji, a s druge strane, iščekivanje tog petka bilo je tako uzbuđujuće.

U božićno vrijeme opet je stigao Dragan. Bilo je gore nego prvi put. Svaku sam svoju riječ vagala u strahu da ne kažem nešto pogrešno i ne odam svoje stanje, a to me opet činilo strašno nervoznom. Nisam željela Dragana, ali nisam čeznula ni za Matkom. Osjećala sam golemu prazninu u srcu i mrzila samu sebe. Moj se muž pak trudio popraviti moje raspoloženje i unijeti malo topline u naš dom. Išao je po božićno drvce, vodio me na kuhano vino u grad, šetao sa mnom među štandovima, kupovao mi darove.

Sve je dobro prošlo. Odahnula sam kad je otišao. Neće ga biti sljedećih šest mjeseci. Hvala ti, Bože, pomislila sam. To je dovoljno vremena da se sredim.

Bilo je to divno razdoblje. Imala sam svoj ritam, popunjen tjedan, popunjen vikend. Priroda se budila, a Matko i ja još smo se više zbližili. Znala sam koliko je to opasno za mene i nastojala da sve ostane kako jest, ali je očito i njemu odgovarala ta promjena. Svemu sam i sama pridonijela, bila sam opuštenija, valjda zato što je Dragan bio toliko daleko i što ga dugo neće biti.

Ali vrijeme je letjelo i Dragan je došao. Već danima prije počeo me mučiti strah od tog susreta. Još mu nisam bila spremna reći da imam nekoga, dapače, nije mi to ni palo na pamet. Samo sam htjela da ne dođe. Ipak, sve je prošlo bolje od očekivanog: mužev dolazak, putovanje na more, ljetovanje s kćeri i njezinim mužem, posjet njegovim i mojim roditeljima, rodbini, povratak u Zagreb, ispraćaj na aerodromu. Tri tjedna su proletjela.

- Volio bih da dođeš k meni - šaptao mi je Dragan na odlasku. - Ima još toliko toga što bih ti htio pokazati.

- Već sam bila, a i teško da mogu dobiti još slobodnih dana - odgovorila sam.

- Želim s tobom podijeliti i onaj dio svoga života koji provodim ondje. Ništa nije lijepo ako to s tobom ne doživim. Možeš li to razumjeti?

Vidjelo se da mu je teško što odlazi. A ja sam mrzila sebe u tom trenutku. Umjesto da mu kažem da ću doći, ili barem da ću nastojati doći, da mu kažem neka ostavi sve i dođe kući, kvragu i lagodan život i ambicije i moje i njegove, i posljedice zbog raskinutog ugovora s Rusima, ja sam samo čekala da ode i rekla sam nešto sasvim suprotno:

- Izdržat ćeš ti to. Već su tri godine prošle. I to začas. Još dvije i doma si.

- U pravu si - nasmiješio se, no u očima sam mu vidjela razočaranje.

Nakon pozdrava, poljupca i mahanja, opet sam se našla na aerodromskom parkiralištu, svjesna onoga što sam upravo učinila. Volim li ga još, pitala sam se i više nisam bila sigurna. Volim li Matka? Istina, žarko sam željela biti s njim, ali sam sebi morala priznati da to nije bila duboka i prava ljubav, onakva kakvu očekujem s čovjekom s kojim želim provesti život.

Ponavljala sam se, opet sam postala svjesna toga koliko gubim odreknem li se Dragana, jer zapravo ništa ne dobivam odlučim li se za Matka. Razočarana objema spoznajama, ali i okolnostima u kojima sam se našla i zbog kojih više nisam bila sretna, zaplakala sam.

Ponukana svime time, a što me mučilo i cijeli tjedan do susreta s Matkom, pitala sam ga:

- Zar ti ne nedostaje zaljubljenost, ljubav, nečija toplina i blizina.

- Sve to imam s tobom i u količinama koje su mi dovoljne.

- Matko, ovo nije ljubav, ovo je seks.

- Nemoj biti tako sigurna. Zar bi dvoje ljudi bilo godinu dana zajedno da među njima nema baš nimalo osjećaja. Da, draga si mi, privlačiš me, imam s tobom puno toga zajedničkog, to si htjela čuti. Ali i ti znaš da to nije ono što očekuješ od čovjeka svoga života. Uz to, slobodnjak sam. Prekidam vezu čim osjetim pritisak. Tako smo se dogovorili, zar ne.

- Jesmo - rekla sam i zašutjela.

- Ti si pametna žena i znat ćeš postupiti ispravno - dodao je.

Taj vikend nije dobro prošao. Osjećala sam se kao da mi je tlo izmaklo pod nogama, kao da sam izgubila tjedni ritam, kao da su se brojevi moga kalendara u kojemu sam bilježila svoj raspored raspršili na sve strane i sada ti dani i mjeseci nemaju nikakva reda i smisla. Kad ovo prestane, kako ću se opet organizirati, pitala sam se.

Te nedjelje bila sam puno toplija u razgovoru sa svojim mužem. Nedostajala mi je sigurnost koju mi je on pružao, a upravo to mi je nudio Dragan svakom svojom riječju. Taj sam tjedan čak razmišljala o raskidu s Matkom, ali to prokleto tijelo i ta prokleta požuda nisu mi dali mira. Iščekivanje petka i Matkova glasa samo je poticalo uzbuđenje i jedva sam čekala da me obgrle njegove ruke.

Sve je izgledalo kao prije, kao da prošli tjedan nismo vodili onaj razgovor. Ali na povratku kući ponovno mi se vratio onaj osjećaj izgubljenosti, nemira i nereda i potreba da čovjeku svoga života pripadam potpuno i da on meni pripada potpuno. Mislila sam pritom na Matka. Tada sam vjerovala da je on taj pravi, samo mu još moram dati vremena, i da polako moram razmišljati o raskidu svoga braka s Draganom.

Svemu tome pripomoglo je i to što su se Tihana i Dario dogovorili s Draganom da će oni, umjesto da on dođe u listopadu, otići k njemu u posjet. Bila sam slobodna nekoliko mjeseci i smatrala sam to darom sudbine i njezinim signalom. Uostalom, kakav je to brak? Realno, bliža sam Matku nego čovjeku s kojim imam dijete i s kojim sam u braku.

Moralo se to dogoditi, tražila sam opravdanje, premlada i bez imalo životnog iskustva vezala sam se i udala za Dragana. Ovo je moja mladost koju nisam proživjela. Na žalost, nitko mi nije rekao da ovo nije stvarni život, već iluzija upakirana u jednu izoliranu situaciju koja traje nekoliko dana u mjesecu, u kojoj nema stvarnih problema i stvarnih ljudi.

Kada sad gledam unatrag, mislim da je upravo to moje odvajanje od Dragana bilo prijelomno za moju i Matkovu vezu. Tada sam mislila da Matko ne zna kako se polako prepuštam svojim osjećajima prema njemu. Zato i nisam bila spremna na ono što je uslijedilo.

Opet je došla zima. I opet je Dragan otišao tužnoga pogleda i s nejasnim aluzijama na to da pokušam izdržati još samo jednu godinu. Ali taj put nisam sjedila na aerodromskom parkiralištu niti sam pustila ijednu suzu. Nisu me mučile moralne dvojbe niti me grizla savjest. Toga sam jutra vodila ljubav sa svojim mužem misleći kako je ovo valjda zadnji put da to činim zbog privida našega braka, a već rano popodne bila sam u Matkovu krevetu: strastvena, pohotna, nezasitna. Planirala sam mu reći svoju odluku da ću napustiti muža i počela sam okolišati kako bih došla do te konačne rečenice.

Pitala bih te nešto, ali, molim te, budi iskren.

Kimnuo je glavom.

- Jesam li ti nedostajala ova tri tjedna?

- Naravno - odgovorio je ljubeći me još uvijek.

- Jesi li ikada osjetio ljubomoru dok sam s njim?

Zastao je kao da razmišlja koji je pravi odgovor, a ja sam mu ponovila da treba biti iskren.

- Pa nije lako znati da si ovo još sinoć radila s njim.

Tada je zastao.

Još jutros, pomislila sam.

Je li mi Matko tim odgovorom htio nešto sugerirati, pitala sam se osjećajući se vrlo nelagodno pred njegovim pogledom. Kakva sam ja to žena? Što sam sebi učinila?

Što god bilo, hotimice ili slučajno, Matku je uspjelo suočiti me samu sa sobom.

- Idem - rekla sam nakon večere - sutra je radni dan.

Dok sam vozila kući, sjetila sam se njegove rečenice: "Ti si pametna žena i znat ćeš postupiti ispravno". Ali ispravnog više nije bilo. Učinjeno se nije moglo ispraviti.

U ponedjeljak nisam otišla raditi. Nisam mogla.

Trebali su mi mjeseci da prestanem mrziti sebe. Krivnja je bila golema, osjećaj manje vrijednosti još veći. Veza za koju sam mislila da me ispunjava i pruža mi baš ono što mi u braku nedostaje opustošila je moje srce i moju dušu. Nakon nje postala sam druga žena: ona koja sebi ne može oprostiti, koja sebi nikada neće oprostiti tako grubo uništavanje svoje osobnosti, intime, konačno i svoga braka, jer ni u njemu više ništa nije moglo biti isto. To što Dragan ne zna nije mi pomagalo.

I kada bih pokušala trgnuti se i oteti osjećaju manje vrijednosti, uvjeriti sebe da je tu bilo i emocija, uvijek sam se u konačnici vraćala na isto: dok je Dragan radio, ja sam se tajno valjala po krevetu s drugim muškarcem.

Ljeto sam opet provela s mužem. Bili smo sami na moru i, daleko od svega, uspjela sam se opustiti. Toliko da sam na tom ljetovanju ostala trudna.

- Nadam se da je ono što te mučilo sada iza tebe - rekao mi je kad smo se vratili u Zagreb.

- Jest, iza mene je - rekla sam i spustila pogled.

Zna li, uvijek sam se u takvim situacijama pitala i strah bi mi prošao tijelom. Sada, kada je sve prošlo, silno sam se bojala da ne dozna, ne primijeti, da ga ne izgubim. Bilo mi je jasno da ću ostatak života morati živjeti s tim strahom.

A Matko? Upravo se nakon duljeg vremena spremam na susret s njim, kod Darijevih roditelja koji su na proslavu tridesete godišnjice braka pozvali najbliže prijatelje, pa i njega. Bilo mi je mučno i na samu pomisao da ću ga sresti. No večer je dobro prošla. Matko ničim nije pokazivao da smo se ikad prije sreli, osim onda na svadbi.

U jednom mi je trenutku Matko uspio reći:

- Drago mi je da sam te sreo.

Šutjela sam.

- Nadao sam se da ću te sresti. Uvijek sam htio da znaš kako mi je bilo lijepo s tobom.

Pogledala sam ga u oči, prvi put nakon onoga naglog razlaza.

- Hvala - rekla sam.

Šutjela sam jer nisam znala što reći na to, nisam znala je li i meni bilo lijepo s njim. Jedino što sam htjela jest da se to nije dogodilo.