Partizan sa najmlađim timom osvojio novu, šestu titulu.

Kao i sezona ABA lige i F4 je slijedio istu mantru... "Za oko nije ugodno ali je uzbudljivo". Daleko od toga da bi bilo koji istinski zaljubljenik u košarku mogao da kaže da su sve tri odigrane utakmice bile vrhunskog kvaliteta. Lomile su se table, promašivali ziceri i otvoreni šutevi, driblalo u aut, u nekim trenucima se igrao rukomet, ali ulog je bio veliki i činjenica je da u današnjoj ABA ligi nema puno igrača koji u utakmicama velikog pritiska mogu to da kanališu u kvalitetan nastup na terenu. Suština je manje griješiti od protivnika, kontrolisati skok te čvrstom odbranom napraviti totalnu opstrukciju protivničke igre, a u napadu - šta se uradi. Partizan je sezonu prepunu uspona i padova završio na trijumfalan način. Početak ABA lige je bio izuzetan, ali kako je sezona odmicala, tim Duška Vujoševića došao je u situaciju da se grčevito bori za sam plasman na F4. Iz ove perspektive, utakmica koja je pokrenula Partizan sa mrtve tačke je bila gostujuća pobjeda u Zagrebu nad Cedevitom i to nakon što su gubili sedam razlike na 90 sekundi do kraja. Od toga trenutka Partizan je postepeno dizao formu. Zona 1-3-1 koja je na početku često izgledala naivno, postala je legitimno oružje za promjenu toka utakmice. Skok se dramatično popravio, otvoreni šutevi, koje izuzev Bertansa niko nije mogao da pogodi, počeli su da ulaze. Lauvergne je svojom čvrstinom i ogromnom željom potpuno nadomjestio Gordona te stručnom štabu Partizana dao bolje minute nego što su se možda i oni sami nadali. Čak je i često izgubljeni Leo Westermann, koji je sezonu završio sa više izgubljenih lopti nego asistencija (nezapamćen učinak za startnog playmakera), svoje najbolje poluvrijeme odigrao u finalu. Najava da bi Partizan mogao pobjednički da finišira ABA ligu stigla je u prvom derbiju odigranom u okviru Superlige. Gordon je napustio tim i izgledalo je da će Zvezda ostvariti sigurnu pobjedu pred svojim navijačima, ali priliku da počne utakmicu dobio je Francuz Joffrey Lauvergne i ubacio 18 poena. U trenucima kada je domaćin prišao na poen zaostatka, na scenu je stupio Nemanja Gordić i sa 15 poena u posljednjih pet minuta riješio pitanje pobjednika. Odbrana je zadržala Zvezdu na manje 70 poena prvi put u sezoni i tada je postalo jasno da Partizan dobija konture tima koji bi mogao biti vrlo opasan u završnici. Tako je i bilo. U pravoj rukometnoj utakmici protiv Igokee, Partizan je pobjedio zahvaljujući šutu sa distance, segmentu igre koji ga nije služio, pa gotovo čitavu sezonu. Meč u kojem su se postizali golovi i gomilale izgubljene lopte, prevagnuo je na stranu Partizana zahvaljujući čak 10 pogođenih trojki, što je za utakmicu na ukupno 120 poena zaista veliki broj. Tri vezane Lučića i Milosavljevića su stavile meč van dometa Igokee sredinom četvrtog perioda. U finalu protiv Crvene zvezde, na početku se pojavio Dejan Musli, koji je nakon mjeseci potpune praznine ubacio sedam poena zaredom. Zvezda je imala sedam razlike na poluvremenu ali nije izdržala do kraja. Već pominjani Westermann odigrao je gotovo savršeno u nastavku, a kao ključni potez utakmice treba pomenuti trojku Bertansa preko četiri ruke Rakočevića i Lazića. Zvezda je i u finalu ostavljena na manje od 70 poena, a njeni igrači tokom čitave utakmice nisu uspjeli na pravi način da napadnu zonu 1-3-1. Partizan će naredne sezone sa nukleusom ovog tima igrati Euroligu. Svi igrači će biti godinu dana iskusniji. Ako ostane Bertans (što je esencijalno, jer je njegov šut već sada dovoljno dobar za NBA) te ako bude novca za po jedno pojačanje pod košem i na vanjskim pozicijama, ovaj sastav će imati šta da kaže naredne sezone, čak i ako prodaju jednog od nosilaca igre (što će zbog teške finansijske situacije vjerovatno biti primorani da urade). Bogdan Bogdanović je sa par minijatura u oba meča potvrdio da ima elemente da bude izuzetan strijelac, ali mu još uvijek nedostaje odlučnosti i samopouzdanja kako bi povremene bljeskove pretvorio u kontinuitet. Đorđe Gagić je već duže vrijeme najbolji Partizanov centar, a posebno do izražaja dolaze njegove brze ruke u odbrani, gdje vrlo često krade lopte na vanjskim pozicijama. Crvena zvezda je izborila Euroligu te se tako nakon gotovo 15 godina vraća u najkvalitetnije evropsko klupsko takmičenje, što je bio primarni cilj sezone, mada je igra u ovom trenutku kilometrima daleko od idealne. Zvezda je u oba meča u Laktašima pokazala velike slabosti u igri protiv zonskih i kombinovanih odbrana. Utakmica protiv Radničkog, čiji je ulog bio Euroliga, vjerovatno će ući u anale ABA lige kao najčudnija ikada odigrana. Radnički je nakon nekih tri minuta igre prešao na kombinovanu odbranu "box and one" tj. četvorica u zoni i jedan koji juri najopasnijeg protivničkog šutera, što je uglavnom bio Igor Rakočević. Ćapin kao prvi igrač u zonskom rasporedu je sačekivao protivničke bekove na liniji slobodnih bacanja, kao Portorikanci 2004. protiv SAD-a. Nervoza je odradila ostalo. Zvezda je pogodila pet od 25 trojki iz mahom otvorenih situacija. Pogađali su svuda po dvorani osim u koš. Uzalud je bilo i 20 ofanzivnih skokova, kada su u čitavom nizu bizarnih okolnosti promašivali i po tri čista zicera u jednom napadu. Od pobjede do ponora su dva tima serijom pogodaka ili neshvatljivih grešaka išli po dva puta u svakoj četvrtini. U završnici u kojoj se pokušavalo ustanoviti ko je manje uplašen, Zvezda je glavu iznad vode održala zahvaljujući jednom slobodnom bacanju Vuka Radivojevića te zatim gledala kako Danilo Mijatović promašuje otvorenu trojku sa istog mjesta odakle je prije 10 godina Michael Meeks ispratio Zvezdu kući sa F4 u Ljubljani. Koliko će igrača ostati za narednu sezonu i igranje u Euroligi? Dobro obavješteni izvori kažu da će Zvezda dovesti najmanje šest novih igrača, možda i kojeg više, jer su neki pokazali da nisu u stanju igrati u skladu sa ugovorima koje imaju. Prvi na listi za "nadam se da se više nećemo sresti" je Elton Brown, najplaćeniji ili drugi najplaćeniji igrač tima, koji uglavnom sjedi na klupi i u ovom trenutku teško može da napravi razliku protiv juniorske selekcije, kamoli u ozbiljnom meču. Njegovim stopama će vjerovatno i Michael Scott, koji je u napadu igrač manje već dobra dva mjeseca i gotovo da niko u dvorani ne vjeruje u njegov šut u ovom trenutku. Šta će biti sa najboljim Zvezdinim strancem DeMarcusom Nelsonom? Nelson je već igrao Euroligu i ima neke kvalitete koje je u ovom trenutku teško naći u evropskoj košarci, ali isto tako nije previše upotrebljiv u kontrolisanoj, pet na pet košarci, kakva se igra u svim mečevima odluke. Kada se trči i igra brzo, Nelson je fenomenalan, ali na zonu i igranje ispod bloka u odbrani, do izražaja dolazi njegov vrlo sporadičan šut, plus Dejan Radonjić voli kontrolisanu košarku. Vrlo realna opcija je i dolazak Darka Miličića, a Radonjić bi trebao dobiti mir i vrijeme da tokom priprema izgradi ekipu i igru po svom ukusu. Finale je još jednom pokazalo kolika netrpeljivost vlada između dva tabora u ovom trenutku. Teoretski nas do kraja sezone očekuje još šest utakmica ova dva tima i veliko je pitanje šta će se tu dešavati. Dosta je bilo teških riječi između čelnika Partizana i Zvezde od početka sezone. Sve to se prenijelo na teren, pa u posljednje vrijeme među igračima varniči nakon svakog iole jačeg faula. Previše je tu negativnog naboja i ono što je najopasnije - većina igrača djeluje kao da jedva čeka fizički obračun sa protivnikom. Najveći gubitnik F4 je ekipa Radničkog. Imali su priliku da dovedu u nezgodnu situaciju čelne ljude ABA lige te prolaskom u finale natjeraju birokrate u Barceloni da im zabrane igranje u eliti. Imali su 78:71 na 1:55 do kraja utakmice i potpuno se raspali do kraja. Terrico White je promašio četiri slobodna bacanja, ali ipak je dojam da je potez Stevena Markovića potpuno urušio Radnički. On je nakon time-outa neobjašnjivo šutirao za tri poena nakon samo šest sekundi napada na 1:25 do kraja utakmice i vodstva njegovog tima od četiri razlike! Odmah nakon promašaja uslijedio je faul u borbi za loptu i dva bacanja za Zvezdu. Radnički nakon zaista srceparajućeg poraza sada mora da nešto napravi u Superligi, gdje im opasno visi plasman u ABA naredne sezone. Stalne rotacije igrača, s obzirom na različita pravila ABA i KLS, Radničkom su napravile puno problema ove sezone. Uzimajući u obzir izuzetnu korektnost i entuzijazam svih ljudi u Radničkom, bila bi zaista velika šteta da ih ne bude u ABA ligi. Ako ništa izborili su nastup u Eurokupu. Igokea je najviše oštećena otužnom promjenom pravila u završnici Eurolige. Ipak i bez obzira na to, oni mogu da budu apsolutno zadovoljni svime što su prikazali ove sezone. Igokea će naredne sezone igrati kvalifikacije za Euroligu, ali mnogo veći izazov za trenera Dragana Bajića i nosioce igre ovog tima biće igranje u ABA dogodine. Više nikoga neće moći da iznenade, odnosno, svi timovi će se posebno pripremati za Igokeu, pa će biti zanimljivo pratiti kakav će tim sklopiti za narednu sezonu te da li se mogu i drugu godinu zaredom boriti za vrh tabele. Kada sam pomenuo vrh tabele, da kažemo da ni naredne sezone neće biti plej-ofa u ABA, što bi uzimajući u obzir šta nosi završnica bilo nekorektno prema klubovima. Ipak, Rado Lorbek je naglasio da kalendar takmičenja ULEB-a i nacionalnih prvenstava u ovom trenutku ne dopušta uvođenje doigravanja, tako da ćemo i naredne sezone gledati drhtanje i kamene ruke u mečevima polufinala, dok timovi pokušavaju da se dokopaju Eurolige. Kvalitet u dosta mečeva ABA lige ove sezone nije bio na nivou ali uzbuđenja i neizvjesnosti nije nedostajalo. Poželimo da rezultatska neizvjesnost obilježi i narednu sezonu i da ova liga raste u svakom smislu jer u ovom trenutku alternativu nema...

Vasa Ludački

Kako sam krenuo, da kraja sezone pisaću o svim značajnijim grčkim igračima, ali šta da radim kada to jednostavno zaslužuju. Olympiacos je odbranio titulu evropskog šampiona, a Vassilis Spanouils je po treći put MVP F4, što je prije njega uradio samo Toni Kukoč. Billy Spanoulis, čovjek koji je uvijek hodao tankom linijom između genijalnosti i ludila. Koliko sam ga samo mrzio... Još od kada je iz Maroussija stigao u Panathinaikos, Span je bio visoko na listi mojih omraženih igrača. Tupi pogled, građa fudbalera, srljanje u četiri protivnička igrača, šutevi za tri poena van svakog rezona koji promašuju dvoranu, stalno podmetanje u noge protivniku za faul u napadu, fijasko u Houstonu i epske izjave Jeffa Van Gundya ("Kaže mi da je on bio McGrady u Grčkoj. To je super, ali ovdje je McGrady - McGrady", "On je mašina za izgubljene lopte", "Za svaku njegovu grešku neko drugi je kriv" itd.), konstantna ljubomora koju je emitovao ka Jasikevičijusu nakon povratka u PAO i na kraju potez iz radionice Luisa Figa i prelazak u redove najljućeg rivala. Spanoulis je svoje završio, pomislio sam... KOLIKO SAMO NISAM BIO U PRAVU. Prva sezona u Olympiacosu je za Vassilisa bila - najgora moguća. Kada odeš iz PAO-a u OLY ili obrnuto, moraš da mijenjaš životne navike, pardon, moraš da mijenjaš kompletan život. Oni koji su te pozdravljali na ulici odjednom ne žele da te vide. Omiljeni kafić to više nije, jer postoji realna šansa da ti barmen pljune u kafu. Mjesta na koji si išao na piće sa dojučerašnjim saigračima, odjednom su mjesta neposredne životne opasnosti. Čovjek na pijaci ti više ne daje dobre breskve. Billy je dobio loptu u ruke, mjesto šefa, veću minutažu, bolji ugovor, ali i etiketu plaćenika, čovjeka bez duše. Olympiacos je u četvrtfinalu protiv Siene prvi meč dobio sa 40 razlike, ali onda se sve raspalo. Razjareni igrači Montepaschija su odigrali za ponos naredna tri meča i zatvorili put Olympiacosu. U finalu grčkog plej-ofa Vassilisa su sačekali dojučerašnji drugovi Diamantidis, Fotsis, Batiste i ostavili "Djecu Pireja" po ko zna koji put bez trofeja šampiona. Spanoulis nije mogao da se sastavi, a navijači PAO-a su ga razbijali na svakom koraku. Čak su i braća Aggelopoulos naizgled digli ruke od projekta u koji su do tada utukli par stotina miliona eura i osvojili samo dva kupa Grčke. Spanoulis se vratio jači. Ima nešto u ovom čovjeku što je teško objasniti. Nešto što mu omogućava da ide na svakoga, bez obzira na vrijeme, mjesto ili ime protivnika. Još od vremena kada su sa mladom reprezentacijom Grčke on i njegov najbolji drug Nikos Zisis izbušili protivnike sa 43 pogođene trojke u osam tekmi na putu do zlatne medalje, Spanoulis je demonstrirao hronični nedostatak straha. U legendarnoj utakmici na SP 2006. najefikasniji grčki igrač je bio upravo Spanoulis sa 22 poena. Vassilis je protiv Paula, Johnsona, Hinricha i Wadea igrao kao protiv Peristerija, pravio prednost izuzetno brzim prvim korakom, pogađao trojke iz driblinga, pogađao one njegove čuvene šuteve iz dvokoraka sa zadrškom, iznuđivao faulove, ukratko nadigrao Amerikance u tom meču. Kod Billya nikada nisam mogao da do kraja odgonetnem odakle crpi svoje izuzetno samopouzdanje. Uporno sam želio da vjerujem da je toliko glup da ne osjeća strah ili razumije važnost utakmice. Opet nisam bio u pravu. "Spanoulis ima najčvršći mogući karakter", objašnjavali su mi treneri koji su radili s njim. Upravo ta osobina daje Vassilisu izuzetnu vjeru u lične mogućnosti. Spanoulis nije šuter, ali iz karaktera, iz slijepog vjerovanja pogodi po pet-šest trojki u važnoj utakmici. Spanoulis nije plejmejker, ali na svakoj utakmici ima pet-šest asistencija. Vassilis je tačno na pola puta između plejmejkera i beka šutera. Za evropske pojmove on je kataloški primjer combo beka. Potrebno mu je da ima puno loptu u rukama, ali je tada u stanju da kreira i za sebe i za saigrače. "Na poluvremenu sam pokušao da se koncentrišem i razmišljam o tome kako da napadnem odbranu Reala u drugom dijelu. Zapamtio sam kako su me čuvali u prve dvije četvrtine i shvatio šta treba da uradim u nastavku. Uspio sam u tome", rekao je Spanoulis na kraju finalne utakmice protiv Reala, gdje je njegov tim nadoknadio 17 poena minusa. Nakon nule u prvom, u drugom je sasuo 22 poena (pet trojki). Koliko je teško objasniti Spanoulisa, toliko je teško objasniti i ove dvije uzastopne titule Olympiacosa. Prošle sezone Ivković je dao veliku minutažu mladim grčkim igračima Mantzarisu, Papanikolaou, Sloukasu. Startni centar je visok 198cm (Joey Dorsey). Rezervni centar (Kyle Hines) je bez patika visok 191cm. Pero Antić sa 210cm uglavnom kampuje van linije za tri poena. Acie Law je nakon epizode u Partizanu ocijenjen kao promašaj. U polufinalu prošle godine Mantzaris od svih ljudi je natjerao Navarra na šut iz igre 6/15 i pet izgubljenih lopti. U finalu protiv totalnog favorita, CSKA, Olympiacos je nadoknadio 19 poena zaostatka. Kako? Ni nakon trećeg gledanja te utakmice nemam odgovor. Oly je imao 20 izgubljenih lopti naspram samo osam asistencija. Ljudi su postali evropski prvaci sa 42% šuta za dva poena i 11 promašenih slobodnih bacanja u utakmici koja je završena rezultatom 62:61. Tim je pred početak ove sezone napustio Dušan Ivković. Ubrzo je otišao i vječno nestabilni Joey Dorsey poznat i po nadimku "mamin sin", navodno u NBA, ustvari u Gazientep. Na klupi je dobio šansu Georgios Bartzokas, prije svega zato što je grčki trener (čitaj: jeftin) i na kraju je postao prvi grčki trener sa osvojenom titulom klupskog evropskog prvaka. U katastrofalnoj organizaciji F4 u Londonu, gdje su ljude doslovno utjerivali sa ulice u dvoranu (Karta je na dan polufinala bila pet funti. U Londonu za pet funti ne možete da pojedete hot-dog. Kasnije su karte besplatno dijeljene!), Olympiacos je bio, ne svjetlo, nego reflektor na kraju tunela. Igrači koji vole da igraju zajedno (pogledajte zagrljaj Lawa i Spanoulisa na kraju tekme, kada su ponizili CSKA koji je čitavu tekmu izgledao kao da loptom za pilates šutiraju na koš), koji istinski vole jedan drugog (sa izuzetkom Josha Powella. On tamo ne voli nikoga. Čak je i tokom finala uspio da izgleda potpuno nezainteresovano za dešavanja na terenu i da zijeva u krupnom kadru dok je Spanoulis pogađao trojke sa parkinga O2 Arene) i koji nemaju strah od velike scene. Olympiacos je bez dileme potpuni timski duh, ali bez Spanoulisa oni ne osvajaju evropsku titulu, ni ove, ni prošle godine. Volja, želja i hemija znače puno, ali na kraju dana za trofeje moraš da imaš talenat i igrače koji prave razliku. Bez toga ne ide. Jedan od rijetkih preostalih igrača u Evropi koji prave razliku je Spanoulis. Kvalitet mora da se poštuje, a Billy Spanoulis je čisti kvalitet. To sam i ja naučio. Trebalo mi je samo 10 godina...

Bogdan Bogdanović

Zabavni program koji se može gledati dva puta svake sedmice. Drugi najbolji strijelac ABA lige. Vjerovatno najbolji bek šuter u ovom takmičenju. Jedan od rijetkih igrača iz ex-YU za koje vrijedi platiti kartu. Nakon dobrog nastupa na Eurobasketu, Bogdanović trenutno igra najbolju košarku svoje mlade karijere. Na Final Four u Pariz prije tri godine smo krenuli dotrajalim "mitsubishijem". Nije baš bila dobra ideja. Vožnja je trajala preko 20 sati, a noćenje u putu nismo htjeli da pravimo, kako bismo u Parizu proveli punih sedam dana. Vozač je sasuo barem pet litara kafe i red bula kako bi oči držao otvorenima, nespreman na kompromis da neko drugi preuzme volan: "Moj auto vozim samo ja!" Nasvjetliji trenutak putovanja bio je pronalazak "Subway" sendviča u nekoj njemačkoj vukojebini i barem pola sata naručivanja svih mogućih kombinacija. U Parizu sam od utakmica juniorske Eurolige odgledao samo jednu, FMP - Unicaja. Želio sam da vidim barem jednu tekmu Bogdana Bogdanovića. Tada izuzetnog strijelca malog Žitko Basketa mi je prije puta u Pariz predstavio njegov trener Dragan Jakovljević. Kao i svi treneri mlađih kategorija koji imaju nekog talentovanog klinca, Jakovljević je zaljubljeno pričao o dometima svog igrača. Mene je zaintrigirala činjenica da Bogdan igra na mjestu beka šutera. Unicaja sa jednim od sinova Arvydasa Sabonisa i brazilskim bekom Rafom Freireom je imala vodstvo do posljednjih trenutaka utakmice, kada je upravo Bogdanović svojim košem donio pobjedu. Dvadeset jedan poen momka koji me je kupio prvom utakmicom koju sam gledao. U juniorskoj reprezentaciji tog ljeta je bio najbolji strijelac, ali je Valančiunasova Litvanija bila nesavladiva. Isto se ponovilo i narednog ljeta na Svjetskom juniorskom prvenstvu, gdje je Bogdanović igrao prilično skromno za svoj talenat, sve do polufinala i utakmice sa Argentinom, koju je gotovo sam dobio sa 25 poena. U finalu protiv Litvanije 13 poena, ali kao što sam već rekao - Valančiunas... U seniorima je kupio paučinu na klupi. Minutaža je bila skromna. Igrao je kada je utakmica riješena. Poneki šut, poneki prodor... vidljivi problemi sa samopouzdanjem mladog igrača, koji još uvijek nije siguran da li tu pripada. Svoje majstorije je uglavnom demonstrirao na zagrijavanjima prije utakmice. Zakucavanje, akrobacija na drugi obruč, trojke jednom rukom sa 10 metara bez skoka (Bogdan vjerovatno ima najjači izbačaj od svih bekova u ABA ligi. Uredno može da šutira normalan skok šut sa gotovo pola terena). Povratkom Vujoševića na klupu, povećala se i minutaža Bogdanovića. Dobio je pravo na grešku, pravo da igra. Usponi i padovi su bili karakteristični za mladog igrača. Najbolju utakmicu prvog dijela sezone je odigrao protiv CSKA sa 16 poena. Imao je i sudbinu meča u svojim rukama na kraju regularnog dijela. Izgradio je sebi prostor za šut, ali i promašio. Partizan je poražen u produžetku. U završnici sezone, dok je Partizan osvajao Jadransku ligu i prvenstvo Srbije, neki drugi igrači su bili u prvom planu sve do posljednje utakmice sezone. U četvrtom meču finala Bogdanović je dominirao i utakmicu završio sa 17 poena u direktnom duelu protiv Rakočevića i Nelsona. Na Eurobasketu u Sloveniji je bio jedan od najboljih igrača u timu Dušana Ivkovića. Minutažu je uglavnom koristio maksimalno. Treći strijelac nacionalnog tima sa gotovo 10 poena po utakmici, preko 40% šuta za tri, četiri skoka i dvije asistencije. To je bila dodatna doza samopouzdanja za ono što gledamo ove sezone... Bogdan Bogdanović po visini, odrazu i rasponu ruku zadovoljava NBA kriterije beka šutera. Vlade Đurović ga je opisao na svoj način kao "Momka sa beogradskog asfalta, koji se ne plaši u igri i koji ima tu pozitivnu drskost na terenu". Dugo vremena smo čekali beka-šutera starog kova. Nekoga ko će pogoditi trojku sa devet metara protivniku u lice i zatim se nasmijati. Nekoga ko će iz inata odigrati dobru odbranu i zaljepiti protivničkog centra na ziceru kada se najmanje nada. Nekoga ko će da odigra "jedan na jedan" ili "dva na dva" bez problema. Nekoga kome igra ne zavisi od jednog trika. Bogdanović ima i ulaz i šut i igru na poludistanci i ima još puno prostora da napreduje. To je najbolje od svega. Kako je to formulisao Božo Maljković: "Još nije u klasi najboljih, ali se dobro kreće u tom pravcu". Možda i najpotcjenjeniji dio njegovog nadačkog repertoara u ovom trenutku je pregled igre. Jedan prijatelj mi već dugo vremena govori da je Bogdanović najbolji kada ima dugo loptu u rukama, kada može da dribla i da kreira za sebe ili saigrače. Najbolji dokaz toga je sve što se dešava nakon povrede Westermanna. Iako igra van svoje prirodne pozicije, Bogdanović izgleda možda i bolje. Procenti šuta su uglavnom isti, ali mu je broj asistencija dramatično porastao. Izgubljene lopte? Dvije po utakmici. Za nekoga ko u proseku igra 30 minuta, sasvim dobro. Jasno je da Bogdan nikada neće biti dugoročno rješenje na poziciji playa, ali i ovaj relativno mali uzorak pokazuje kakvu silinu u igri daje i sa tog mjesta. U posljednje četiri utakmice ABA lige Bogdanović je podijelio 23 asistencije, istovremeno ubacujući 19, 22, 22 i 21 poen! U Euroligi je protiv Barse ostvario lični rekord dosadašnjeg dijela sezone sa 24 poena. Uopšte, na 17 do sada odigranih utakmica ABA i Eurolige, Bogdanović je bio dvocifren u 13 mečeva. Od ovih tekmi sa jednocifrenim brojem koševa, tri su došle u prva tri meča sezone (Igokea, Mega Vizura i Barcelona) dok je još uvijek hvatao ritam nakon Eurobasketa. U zadnjih pet utakmica ABA lige Bogdanović prosječno ubacuje 20,6 poena uz 5,2 asistencija i 4,2 skoka. Ono što statistika ne pokazuje su načini na koje poentira. Ima tu svega... polaganja na drugi obruč, zakucavanja, ukrštenih dvokoraka, finti šuta ala Marco Belinelli, na koje protivnici redovno skaču, šuteva iz driblinga, šuteva iz bloka, trojki sa 8-9-10 metara, ukratko poteza koji tjeraju i proitvničke navijače na aplauz, kao u Širokom Brijegu ili Kragujevcu... U ovom trenutku nema puno igrača u ABA ligi zbog kojih vrijedi platiti ulaznicu, čije poteze vrijedi ispratiti. Od ovog malog broja za koje vrijedi dati novac, Bogdanović je jedan od dvojice ili trojice koji nisu Amerikanci. Ukoliko ste u mogućnosti, ispratite neko veče sa Bogdanom Bogdanovićem. Emituje se dva puta sedmično u rasponu od četvrtka do ponedeljka i garantuje dobru košarkašku zabavu. Najbolja izdanja tek slijede...

Ja nisam ničiji uzor, ja sam samo košarkaš

"Ja nisam ničiji uzor, ja sam samo košarkaš", često je govorio Charles Barkley. A kakav je košarkaš bio... Tako silan i dominantan na terenu. Jedan od onih koji je mogao sve sam. Charles je bio prenizak za svoju poziciju, sa vječnim viškom kilograma, ali je pravio haos u reketu... Poentirao, skakao i asistirao, prosto nosio protivnike na ramenima. Mlađi ga znaju kao duhovitog komentatora TNT-a, za moju generaciju je bio definicija igračke zvijeri. Magic je imao osmijeh. Čovjek sa takvim osmijehom jednostavno ne može biti loš. Michael Jordan je bio savršena košarkaška i marketinška mašina, koja nikada nije dala kontroverznu izjavu. Larry Bird se uvijek držao po strani, kao i Moses Malone. Dr. J je bio uglađen i pričao kao da je šef nekog diplomatskog predstavništva. Karl Malone je bio kauboj. Stockton je bio iz hora bečkih dječaka. Samo je Charles Barkley bio svoj i nije se plašio da to pokaže... U svakom trenutku. Volio sam i volim da gledam puno igrača, ali samo sam trojicu obožavao. Malone, Stockton i Barkley. "Tempo" i "Koš" su se kupovali zbog NBA statistika, ali i sporadičnih izvještaja iz Amerike, gdje se vrlo često pominjala namrgođena njuška iz Philadelphije, koja je briljirala na terenu, ali i ispaljivala za to vrijeme najluđe izjave koje je jedan sportista mogao da lansira. "Imao sam božiji dar u skoku, ostali segmenti moje igre nisu bili bog zna šta. Nadao sam se da ću moći da imam 10 skokova po utakmici i da nakon 10 godina u NBA zaradim milion dolara te osiguram svoju porodicu", tako je razmišljao Barkley. U trećem srednje je imao 110 kg na 178 cm visine. Naravno da nije upao među 12 najboljih. Narastao je tokom ljeta do 193 cm, ali je i njegova težina nezadrživo krenula ka 140 kg. Čak i sa tim dimenzijama je bio nestvarno skočan i pokretljiv te je dobio stipendiju univerziteta poznatog isključivo po američkom fudbalu. Pomoćnik tadašnjeg trenera Auburna Sonny Smith je u svoj notes zapisao "Ima jedan debeli, ali je na terenu kao vjetar... nosi sve pred sobom"... Na Auburnu je košarkaški uglavnom nepismena publika dolazila da gleda kao cirkusku atrakciju 193 cm visokog Barkleya, koji je igrao na pozicijama krilnog centra i centra i lupao ludačke banane 30 cm višim igračima te nakon defanzivnog skoka - sa obaveznim driblingom iza leđa - jurišao od koša do koša uz brutalna zakucavanja sa dvije ruke, kojima je gotovo pomjerao konstrukciju (Na svoj 22. rođendan Charles Barkley je igrajući za 76erse zakucao tako snažno da je pomjerio kompletnu konstrukciju koša pola metra. Meč je bio prekinut 25 minuta dok su radnici osposobili i vratili koš u predviđenu poziciju. Da, toliko je bio snažan). Južnjaci su se pitali "Odakle ovom debelom ovakva silina i skok iz tijela koje liči na sve osim na sportistu"... Mama je objašnjenje nudila u obliku transfuzije krvi koju je beba Charles dobio po rođenju, kada je patio od teškog oblika anemije, koji ga je zamalo koštao života. Barkley tokom koledža nikako nije uspjevao da spusti težinu. Nije ni da se pretjerano trudio. Sonny Smith je imao pomoćnike koji su po čitav dan šetali sa Charlesom, sjedili sa njim na predavanjima i pazili da se pridržava propisane dijete. Barkley bi nakon utakmice pojeo jedan propisani sendvič, a zatim u svoju sobu prošvercovao tri porodične pizze i do jutra ostavio samo kartonska pakovanja... Najbolji primjer Charlesove nesposobnosti da se odmakne od stola je došao tokom kampova za olimpijsku reprezentaciju u Los Angelesu 1984. Barkley je tokom prvog mini kampa izgledao sjajno na treninzima i Bobby Knight se oduševio njegovom igrom, ali je tražio da se do sledećeg kampa dodatno pripremi i skine barem pet kilograma. Barkley ne samo da u propisanom roku nije pipnuo loptu, nego je na postojeću težinu nabacio još 15 kg. Knight ga je prvog precrtao sa spiska, što mu Charles nikada nije oprostio: "I danas mrzim to bijelo k....e, volio bih da sam igrao protiv Indiane do kraja života". U NBA je došao 1984. godine, kao peti izbor u najjačoj draft klasi u istoriji košarke. Otišao je u Philadelphiju, tamo gdje navijači obožavaju da kritikuju i gdje samo par odabranih uživa bezuslovnu ljubav. Barkley je došao u tim koji je osvojio šampionsku titulu i čiju su svlačionicu držali veterani - Dr J, Moses Malone, Mo Cheeks (za kojeg je Charles u šali volio da kaže kako je imao samo jedno dobro oko i da je njime u kontri vidio samo Dr J-a) i Andrew Toney. Mladog Barkleya je pod svoje okrilje uzeo Moses Malone, koji nije pričao puno ali se svaka njegova slušala. On je u Charlesu prepoznao izgubljenog momka sa juga, kakav je i sam bio na početku... "Rekao je da bih mogao preskočiti koji obrok. On me je naučio šta znači biti profesionalac i biti spreman za svaki meč". Barkley je s obzirom na godine šampionskog kvarteta 76ersa postepeno preuzimao mjesto glavnog igrača. U skoku je bio totalni teror. Čovjek od 193 cm je 1987. godine bio najbolji skakač NBA i to sa gotovo 15 skokova po tekmi, od čega pomalo nevjerovatnih šest u napadu!! Barkley je najniži igrač u istoriji lige koji je osvojio titulu najboljeg NBA skakača. "Često mi je govorio: 'Samo šutiraj. Svaki tvoj promašaj ja ću da uhvatim i vratim u koš'. Uglavnom je tako i bilo. Njegova želja da uhvati loptu koja se odbije od obruča je bila najveća koju sam vidio u životu", rekao je odlični šuter Hersey Hawkins, koji je četiri sezone bio Charlesov saigrač. Za njegovu igru nije bio potreban bilo kakav sistem ili specijalna akcija. Barkley je sve kreirao sam, koristeći svoju nevjerovatnu snagu i osjećaj za skok. Kada dobije loptu na niskom postu, odbrane gotovo da nije bilo. Barkley je svoju ogromnu stražnjicu kombinovao sa zapanjujućom eksplozivnošću i poentirao gotovo bez greške protiv igrača koji su redom bili viši od njega. Ako bi došlo udvajanje, Barkley bi uvijek pronalazio saigrača samog na šutu (vrlo često podcijenjen segment je bio njegov pregled igre. Uostalom, pogledajte njegov pas za Mikea Gminskog protiv Knicksa. Jedno od najboljih dodavanja ikada viđenih u košarci) Dueli Barkleya i Karla Malone su bili dueli u kojima je doslovno sve pucalo u kontaktu. Za mene bez ikakve dileme dvoboji dva najbolja krilna centra koja sam gledao. Dva igrača kojima ste mogli samo jednom da se postavite za faul u napadu tokom utakmice... "Moja filozofija je bila da mi se tokom utakmice možeš postaviti za faul u napadu, ali samo jednom, jer ću dok pravim taj faul ja istinski pokušati da te ubijem. Tako da se niko nije postavljao dva puta." (Njegove kontranapade i zakucavanja je ovjekovječila legendarna rep grupa Public Enemy u pjesmi "Rebel Without a Pause", stihovima koje izgovara Chuck D: "Simple and plain, give me the lane, I'll throw it down your throat like Barkley!") Barkley je lomio i van terena. Davao je izjave koje su vrlo često izazivale negativne konotacije u javnosti. S obzirom da se Charles kretao uglavnom sam, bez tjelohranitelja ili bilo kakve pratnje, svako malo se pojavljivala neka osoba koja je tražila konfrontaciju, a od čega Barkley nije bježao, naprotiv. Njegovih osam godina u Philadelphiji je proteklo u sjajnim individualnim sezonama te sa malo uspjeha tokom play-offa. Barkley je imao oko 60% šuta iz igre, 25 poena i 12 skokova u prosjeku iz godine u godinu, ali Phila nije imala timski kvalitet da se suprotstavi Pistonsima, Celticsima, Bullsima i Knicksima. Barkley je bio izuzetno nervozan zbog nedostatka kvalitetnih pojačanja, tako da je otvoreno kritikovao vlasnika tima i menadžment, onako kako samo on zna. Početak njegovog kraja u Philadelphiji je bio incident na utakmici u New Jerseyu, gdje je Chuck pokušao da pljune navijača pod košem koji ga je vrijeđao čitavu utakmicu, a umesto njega pogodio djevojčicu koja je sjedila u blizini. Incident je emitovan u svim vijestima i događaj je dobio nacionalni publicitet. "To je nešto zbog čega ću se kajati do kraja života. Uradio sam izuzetno glupu stvar, ali ona i njeni roditelji su mi dali priliku da se iskupim i to sam i uradio". U moru incidenata koji su vrlo često zataškavani, kap koja je prelila čašu je bila tuča u jednom baru u Milwaukeeju, zbog čega je protiv njega podignuta optužnica. Tim ga je mijenjao u Phoenix još dok je suđenje bilo u toku. Kada je dobio poziv agenta i saznao da više nije član Phile, Barkley je na putu kući plaćao ture pića svim putnicima u avionu. "Vlasnik Katz nikada nije želio da osvoji titulu prvaka, zaista vjerujem u to. Njemu je bilo dovoljno da puni dvoranu i da se plasiramo u play-off. Za više od toga ga nije bilo briga da potroši. Tražio sam Shaqa, a dobio sam Charlesa Shackelforda". Barkley je prije dolaska u Phoenix doveo svoje tijelo u najbolju formu ikada. Na OI u Barceloni je kao član Dream Teama bio najbolji strijelac i igrač američke reprezentacije, uz uobičajenu dozu blesavih izjava i poteza. Izdvaja se udaranje reprezentativca Angole laktom u grudi te izjava nakon toga: "Otkud ja znam, mogao je da ima koplje iza leđa". Sezonu u Phoenixu je odigrao fenomenalno, kao uostalom i većinu godina u 76ersima, ali je prvi put u karijeri imao kvalitetnu kolekciju saigrača da ga isprate. Sunsi su ostvarili najbolji omjer u ligi i zatim krenuli u play-off. U prvom krugu su gubili od Lakersa sa 2:0, uz dva poraza na domaćem terenu, pa okrenuli na 3:2. U polufinalu su sredili Spurse, pa u fantastičnom finalu Zapada Sonicse sa 4:3, gdje je Barkley imao triple-double učinke u petoj i sedmoj utakmici. Finale sa Bullsima je bila čista antologija (jedno od najboljih ikada, obavezno pogledajte svaki meč. Nemoguće dobra košarka se igrala). Chicago je dobio prve dvije u Phoenixu, Sunsi su dobili treću nakon tri produžetka, gdje je Dan Majerle zabijao trojke iz svalčionice. U četvrtoj je Michael Jordan sasuo 55 poena za tijesnu pobjedu Bullsa, da bi Phoenix uz odličnu utakmicu Barkleya i liječenog kokainskog ovisnika Richarda Dumasa poslao seriju nazad u Arizonu. Sunsi su u šestoj imali dva razlike 15 sekundi do kraja, ali se onda ukazao John Paxson i ostalo je istorija. Barkleya je poraz protiv Bullsa dotukao. Prazan pogled na press konferenciji nakon završetka finala je govorio sve. Sunsi su imali još dvije odlične sezone, ali su dva puta protiv kasnijih šampiona Houston Rocketsa gubili vođstvo od 2:0, odnosno 3:1. Barkley se posvađao sa Kevinom Johnsonom i ta svađa je rasturila tim Sunsa, jedan od najboljih koji nije uspio da osvoji titulu (Barkley je jednom prilikom rekao Johnsonu: "Ako ti odeš u striptiz bar sa mnom, ja ću otići s tobom u crkvu." Kevin je otišao u striptiz bar, Barkley se u crkvi nije pojavio.) Rane je zaliječio zlatnom medaljom u Atlanti, gdje je ponovo bio najbolji strijelac američke olimpijske reprezentacije, šutirajući zapanjujućih 82% iz igre. Barkley je ubrzo mijenjan u Houston da nešto pokuša sa Drexlerom i Olajuwonom, ali trojac koji više nije bio u naponu snage nije mogao daleko. Nije pomogao ni dolazak Scottie Pippena, sa kojim se Barkley žestoko posvađao kada je ovaj odmaglio u Portland nakon samo godinu dana. Sudbina je htjela da Barkley svoju posljednju pravu NBA utakmicu odigra upravo u Philadelphiji. Ruptura kvadricepsa ga je odvojila od terena na četiri mjeseca, ali Charles se vratio jer je želio da teren napusti na obje noge. Posljednji koš u karijeri je ubacio nakon ofanzivnog skoka protiv Vancouver Grizzliesa, zatim je napustio teren i rekao konačno "zbogom" košarci. Za sve ove godine sa Barkleyem nikada, ali nikada, nije bilo dosadno. Zbijao je šale na račun novinara, navijača i saigrača, ali se često šalio i na svoj. Izgubio je preko 10 miliona dolara na kocki, ali je i više od toga podijelio u humanitarne svrhe. Bacao je ljude kroz izloge kafića, lomio im noseve, išao na sudove, a istovremeno plaćao liječenja bolesnoj djeci i kupovao stanove i kuće siromašnima bez ikakve pompe ili medijskog eksponiranja. Vrlo često je volio da nosi imidž negativca, a u suštini je rijetko dobar čovjek. Čak i sada, Barkley je duša TV studija koji se smatra najboljim u bilo kojem američkom sportu već gotovo deceniju. "Inside the NBA" je poligon gdje Emmyem nagrađeni Charles ne može da izgovori pola imena igrača, niti da prepozna one koji malo igraju. Opet, čovjek koji odgleda po par minuta većine utakmica o kojima priča, uspjeva svojom iskrenošću i smislom za humor da gledaoce drži prikovanim za ekrane. Charlesa sam imao priliku da upoznam u Dallasu prije nekoliko godina. U lobiju hotela je bilo barem 30 sadašnjih i bivših NBA igrača i znate oko koga je bila najveća gužva? Barkley je držao govor svima koji su htjeli da slušaju, grlio se i šalio sa potpunim strancima... Slikao sa svakim ko je to htio. Nijednog trenutka nije izgledao kao da se dosađuje ili kao da mu je ispod časti zato što nije u društvu "sebi ravnih". Charlesu je uvijek bilo udobno u vlastitoj koži. Vrhunac je bio kada je počastio sve u svojoj blizini pićem u hotelskom baru, takvi ljudi se u vrhunskom sportu jednostavno ne pojavljuju često... "Titula? Meni košarka ne duguje ništa... Ja dugujem sve u svom životu košarci. Da je nije bilo, ja bih ostao siromah iz Alabame. Ovako sam obišao čitav svijet. Upoznao sam nevjerovatan broj ljudi, upoznao sam predsjednike država, kraljeve, prinčeve, ljude koje nisam ni sanjao da mogu sresti, a kamoli upoznati. Zaradio sam novac kojim mogu da zbrinem i svoju kćerku i njenu djecu kada dođu na svijet. Sve to zbog ovog sporta. Ja košarci dugujem sve..."

Nikada pobjeđen u NBA finalima

Pomalo čudno zvuči, ali napunio je 51 godinu. Ne mogu da percipiram da Michael Jordan ima preko 50 godina, za mene će valjda uvijek imati 30. Moja generacija, a vjerujem i oni stariji nikada nisu vidjeli boljeg igrača. Pobjeđivao je sve i pri tome ubijao volju svakog protivnika. Uzimao je dušu direktnim čuvarima. Brojne su uspoređivali sa brojem 23, ali realno takvog još nismo vidjeli. On je imao sve i barem na terenu je mogao sve... Nikada nisam navijao za Chicago Bullse. Ustvari, uvijek sam navijao protiv njih, tako da je moj skor u finalima kada se Bullsi tamo plasiraju 0-6. Želio sam da Magic osvoji još jednu, želio sam da Drexler uzme prvu, želio sam da Barkley konačno osvoji jednu, želio sam da Kemp i Payton i meni uvijek dragi Sam Perkins podignu trofej, želio sam da moja braća Stockton i Malone nagrade godine i godine napornog rada. Uzalud. Preko jednog čovjeka se nije moglo. Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto. Kada je ulog bio najveći, MJ je igrao najbolje. 40, 50, 60. Kome god, kada god. Odbrana protiv Jordana nije postojala. Sve ostale velike igrače smo vidjeli kada ne mogu da prime loptu, kada nemaju rješenje. Za razliku od Magica, Birda, Kareema, Russella, Oscara, Lebrona, Kobea, Thomasa, Malonea, Duncana... Michael ga je uvijek imao. Youtube to ne može da dočara mlađima. Taj osjećaj straha protivničkih igrača koji je bio vidljiv preko TV-a. Taj osjećaj nemoći protivničkih trenera da namjeste taktiku. Taj osjećaj sigurnosti onih koji gledaju sa strane da će Jordan ubaciti svoje, uključujući i svaki bitan šut. "Ne gledaj ga u oči, ne obraćaj mu se, možda ti ubaci samo 30". Pistonsi su jedno vrijeme uspjevali da batinama zaustave ne njega, nego ostatak tima i pobjede. Kasnije ni to nije davalo rezultate. Kasnije ništa nije pomagalo. U boksu važi pravilo "Kada se naljutiš - gubiš meč". Slično može da se kaže i za sve ostale sportove. Jordan je iz ljutnje igrao bolje. "Sada ću da im pokažem" i onda je slijedilo košarkaško mučilište za onog koji ga čuva. Kako drugačije objasniti da neko pri zaostatku svog tima 2:0 u seriji protiv Knicksa '93. dva dana i dvije noći provede u Atlantic Cityu, izgubi na kocki negdje preko dva miliona dolara, pročita na putu kući informaciju o svom kockarskom pohodu u novinama, te onda u naredna četiri meča ubaci 22, 54, 29 i 25 poena i otpremi Knickse na odmor? "Jordan je tata", "jedan je tata"....tako su uvijek govorili u mojoj okolini. Tako jednostavan, a opet vrhunski kompliment kojim se sve kaže o nečijem umijeću. On je bio osoba kojoj je bilo dopušteno da ne zna ko je Ronaldo, da nema pojma ko je Zidane: "Oprostite, ko? Zaista ne znam!" Michael je uvijek izgledao kao da je Bog pokazao na njega i rekao: "Ti ćeš biti savršeni sportista". Izgled, građa, pokreti, način govora, osmijeh, samopouzdanje, magnetizam, aura veličine. Sve je štimalo. Michael Jordan nije imao manu. Barem ne onu vidljivu. Gdje god da se pojavio, svi su gledali samo u njega. Muškarci, žene, djeca, starci. Muzika je kao u filmovima prestajala kada on uđe u klub. Prije početka svake utakmice Chicaga 20 hiljada ljudi je gledalo samo u jednom pravcu. Novinari su imali tone priča o njegovom ponašanju van terena. Uglavnom ih nisu objavljivali. Privatni detektivi su imali tone dokaza o njegovom nevjerstvu i divljanju po klubovima (kutije i kutije materijala). Sami su uništavali fotografije. Kao da je postojao neki tajni zakon. "Ne želim da naudim Jordanu". Toliko je bio velik. Koliko god slušali o Kobeovoj volji, LeBronovoj želji za dominacijom, Russellovom povraćanju prije svake važne tekme, Thomasovoj spremnosti na sve za pobjedu, Birdovoj hladnokrvnosti u ključnim momentima, smirenosti Tima Duncana... ništa od toga ne može da se mjeri sa takmičarskim duhom Michaela Jordana. Želja Jordana da bude bolji od protivnika ga je gurala u neku orbitu koja nije bila dostupna običnim smrtnicima... Koristio je svaku protivničku izjavu kao dodatnu motivaciju, izmišljao neprijatelje tamo gdje ih nije bilo (Nakon što je LaBradford Smith odigrao dobar meč protiv Jordana, Mike je izmislio da mu je ovaj rekao: "Baš dobro igraš", zatim je par noć kasnije sasuo 35 poena za poluvrijeme sirotom Smithu, te nakon utakmice rekao: "Ma nije rekao ništa. To sam izmislio.") Kada su mediji pred finale 1992. pokušali da naprave duel između Jordana i Drexlera, neizvjesnost je trajala čitavo poluvrijeme prve utakmice finala. Toliko je bilo potrebno Jordanu da ubaci 35 poena uz šest trojki i slegne ramenima u kameru. Drexlerova agonija nije završila porazom u finalu. Tokom priprema orginalnog Dream Teama u Monte Carlu Jordan je tako uništavao Drexlera da ga je Magic Johnson u jednom trenutku odvojio na stranu i rekao: "Mike, popusti malo... ubićeš mu samopouzdanje potpuno." Kako objasniti da je čovjek koji tokom sezone nikada nije spavao duže od četiri sata, imao takvu energiju na terenu? Jordan je živio kao rock zvijezda koja osjeća da neće dugo trajati na ovom svijetu. Izlazio je, bacao milione na kocku, igrao karte, trenirao kao lud, tražio izazove na sve strane i opet trajao do 40-te. Teretanu je kao sredstvo da bude bolji otkrio tek 1990, a do tada je već stigao da bude četiri puta najbolji strijelac lige. Igrati sa Mikeom je bilo gotovo jednako teško kao igrati protiv njega. Jordan je napadao svaku manu saigrača, tražio savršenstvo i samo to priznavao. Izudarao je Perduea, Stevea Kerra, namjerno dodavao neuhvatljive lopte Billu Cartwrightu kako bi ga posramio u igri. Prijetio saigračima batinama zbog bilo čega. Ismijavao Jerry Crausea, generalnog menadžera Bullsa, i najvećeg krivca za raspad posljednje košarkaške dinastije ("Kako smo mogli da pošaljemo Crausea u Evropu? On ima samo jedan džemper i stalno je pun nekih mrva od krofni. Sada će misliti da smo svi u Bullsima takvi"). U suštini jedina osoba u NBA koja je mogla da iskontroliše Jordana je bio Phil Jackson. Doug Collins je bio zaljubljen u Jordana, sve akcije je pravio za njega i opet doživljavao stvari poput one u Charlotteu, kada je zakazao trening odmah po slijetanju u Chicago, a Jordan se pojavio u papučama na aerodromu i rekao: "Ja ostajem još koji dan u Charlotteu, ćao!" Pristanak za igranje na OI u Barceloni je dao zbog toga što je Chuck Daly volio golf i što su ga ponekad igrali i zajedno, te je MJ znao da mu Daly neće postavljati previše pitanja. Prije finala '92. u Barci, Jordan je igrao karte čitavu noć sa nekoliko saigrača, nije sklopio ni oka. Nervozni ljudi iz Nikea su ga zvali par puta i čekali za ranojutarnje snimanje reklame u Barcleoni, jer je to bio jedini termin kada je Michael mogao da kroči na ulicu bez opsjedanja obožavalaca. Nakon što je konačno sišao iz sobe i nakon što su snimili sada već čuvenu reklamu, Michael je produžio na dugu partiju golfa i odatle direktno došao na finale bez minute sna. Kada već pominjem finala OI, Bobby Knight i dalje čuva ceduljicu koju mu je Jordan zaljepio na dno table u svlačionici, nakon što se Knight spremao za svoju čuvenu sesiju urlanja prije meča sa Španijom: "Treneru, nakon svih sranja koja smo prošli ovog ljeta, zar zaista misliš da postoji šansa da izgubimo ovaj meč?"... Jordan je pomjerao granice košarkaške igre u svakom smislu. Kažu da je potrebna prava hemija u ekipi za vrhunski rezultat. Ne u slučaju Jordana. Za prvu ekipu Bullsa koja je osvojila titulu 1991. godine je važio nadimak: "12 igrača, 12 taksija". Tu ljubav i zajedništvo nisu stanovali. Jordan nije vjerovao nikome, svi su se svađali međusobno, više od pola ekipe nije uopšte komuniciralo i opet su bili šampioni. Do pojave Jordana konstantno se govorilo da moraš imati dominantnog centra za trofej. Jordan je imao Cartwrighta, Perduea, Kinga, Longleya, Wenningtona... nije mu smetalo. Zašto je prvi put otišao u penziju? Zbog prezasićenosti košarkom u tom trenutku. Spas je potražio u baseballu, svojoj prvoj ljubavi. Igrao je niže lige i bio sretan. Ko zna da li bi se Jordan ikada vratio u košarku da nije bilo štrajka u MLB i to upravo kada je bio na pragu potpisivanja ugovora za Chicago White Sockse (govorimo o čovjeku koji je nakon dva poraza u stonom tenisu od saigrača u Bullsima kupio sto u svojoj kući i zatim igrao dok nije pobjedio svakoga u ekipi redom.) Zadužio je broj 45 i ponovo istrčao na parket, te iz udarca donio NBA ligi prihod od milijardu dolara! Njegov drugi odlazak u penziju je ujedno trebalo da bude i konačni, filmski kraj, pravo savršenstvo sa košem za šestu titulu, ali njegova želja za takmičenjem ga je ponovo vratila nazad. Kao i većina vrhunskih, nije imao mira na poziciji funkcionera, niti mu je taj posao donosio minumum potrebnog adrenalina. U Washingtonu, kao i u Charlotteu, Jordan je planirao kako da mu tim svake godine gostuje u blizini mjesta odigravanja Super Bowla, talentovane igrače nije mogao da gleda, kao ni većinu košarkaških utakmica. Sve je smatrao nedovoljno dobrim. Ko bi mogao da ga krivi? Svaki put kada bi ga kamera prikazala u prvom redu kako se nervozno meškolji, blago zakrvavljenih očiju iz kojih je šibao plamen, Jordan je odavao utisak čovjeka koji želi da igra i da se takmiči. Dnevno funkcionisanje kluba ga uopšte nije dodirivalo. Svoju ludačku kompetitivnost nije mogao da sakrije ni tokom prijema u Kuću slavnih, gdje je izvrijeđao sve one za koje je smatrao da su imali nešto što pripada samo njemu. Koliko god većini njegov govor izgledao arogantno i samodopadno, stariji igrači su samo rekli: "Pa to je Michael... to ga je i dovelo do ovih visina..." Ne znam da li ćemo ikada vidjeti takav spoj atraktivnosti i efikasnosti na terenu. Teško mi je da povjerujem da hoćemo. Jordan je usred finala na zakucavanju mijenjao ruku i polagao od tablu, čisto da podigne nivo težine poentiranja. Letio je preko svih centara. Zakucavao je sa linije slobodnih bacanja. Pogađao trojke u facu jer je neko rekao da ne može da pogodi šut za tri poena. Odbranom poništavao svakog beka. Ubacivao 55 poena sa dva treninga. Dobijao NBA igrače jedan na jedan u kravati i cipelama. Ubacivao 40 u finalu sa trovanjem stomaka... Svaki put kada raspravljamo ko bi, a ko ne bi mogao igrati današnju košarku... samo jedno ime niko ne pominje. Neko misli da Bird ne bi mogao, neko da Magic ne bi mogao, neko da Jabbar ili Russell ne bi mogli. Niko i ne pomišlja da Jordan ne bi mogao. Test vremena Michael prolazi sa lakoćom. Kada gledaš neke stare snimke pomisliš da to i ovo danas nisu isti sport. Kada gledaš Jordanove stare snimke pomisliš uvijek isto: "Ovo danas ne može niko". Kada se oduševim serijama Kobea, Jamesa, Duranta, Carmela... umetnite koje god ime u proteklih 15 godina, malo premotam film i shvatim da Jordan u playoffu nikada nije išao ispod 30 poena po utakmici, da u šest NBA finala ima prosjek od gotovo 35 poena po tekmi, da nikada nije veliku scenu napustio pognute glave, da je u direktnom duelu slomio volju svih najvećih igrača svog vremena i da nije ostavio nikakav prostor za interpretacije i nagađanja. Shvatim da ovi danas, kao i oni ranije, nisu tako dobri. Oni nisu Michael Jordan. Niko nikada neće biti Michael Jordan. To smo do sada svi shvatili...

Još jedna legenda nas napušta

Glumac Nebojša Glogovac (48) preminuo je jutros, nezvanično je potvrđeno za srbijanske medije u Institutu za onkologiju. Čuveni glumac umro je nakon teške bolesti u Beogradu u 49. godini života. Prije desetak dana Glogovac je u teškom stanju primljen u Institut za onkologiju u Beogradu. Tada su mediji pisali da je čuveni glumac teško bolestan i da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno. Jedan od najpopularnijih srpskih glumačkih zvijezda rodio se 1969. godine u Trebinju. Kada je imao samo 7 godina preselio se sa porodicom u Pančevo. Prvu ulogu ostvario je u seriji “Bolji život”, u kojem igrao školskog druga Slobodana Bobe Popadića. Nakon završene srednje škole upisuje studije psihologije na Filozofskom fakultetu, a dvije godine kasnije predomislio se i upisuje Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Vladimira Jevtovića. Sa njim su zajedno studirali Nataša Ninković, Vojin Ćetković i Sergej Trifunović. Bio je oženjen i imao je troje djece. Među kritičarima je važio za jednog od najboljih glumaca u regionu, a za svoj umjetnički rad je dobio brojne nagrade i priznanja među kojima su i pet godišnjih nagrada njegovog matičnog pozorišta JDP-a.

Legenda kosarke - kosarkaski Maradona

"Kada ništa ne pomaže odem i gledam kamenoresca kako udara čekićem po velikom kamenu. Udari i stotinu puta, a na kamenu nema ni pukotine. Ipak, nakon stotinu i prvog udarca kamen pukne na pola...ja znam da nije pukao baš od toga udarca nego od svih prethodnih koji su zadani." - Jacob Riis Ovo je citat koji već godinama stoji u svlačionici San Antonio Spursa. Kako se uvećavala kolonija stranih igrača tako je Pop naložio da se ovih par rečenice prevede na španski i francuski jezik. Simbolizuje ono što Spursi rade godinama. Budi uporan i istrajan u onome što radiš, stalno pokušavaj, ne iskači iz uloge koju imaš...sve ono što je suština rada ove organizacije, što im je pomoglo da u proteklih 13 godina osvoje četiri titule šampiona. Jedan je čovjek uvijek iskakao iz uloge i radio stvari na svoj način, ali je vjerovatno bio i odlučujuća prevaga u tri od četiri tiule koje je tim iz male i marketinški nezanimljive sredine osvojio. "Oduzeo mi je pet godina života. U početku sam mislio da je lud, onda sam shvatio da ga ne mogu promjeniti i jednostavno sam ga pustio da igra na svoj način. Meni je skratio život, a nama kao ekipi donio dozu nepredvidivosti koja nam je tako nedostajala..." - Gregg Popovich Zaluđenost fudbalom u Argentini je takva da ću vječno pamtiti tekst u novinama nekoliko dana nakon što je Bergkamp onim fantastičnim golom eliminisao gaučose sa SP 98 u Francuskoj. Naslov je išao "Ubio se zbog poraza". Nije bilo pretjerano čudno jer su se posebno u Južnoj Americi dešavala samoubistva zbog fudbala, osim što je dotični gospodin nakon utakmice zapalio cigaru, pripremio sve i zatim se objesio u dvorištu svoje kuće. Jedna generacija je natjerala Argentince da makar malo skrenu pažnju sa fudbala. Predvodnik te generacije je bio Manu Ginobili. Manuova rodna Bahia Blanca je vjerovatno jedino mjesto u Južnoj Americi gdje je fudbal sport broj 2. U gradu od nekih 300 hiljada stanovnika egzistira oko 20 košarkaških klubova i to je jedini mjesto u Argentini sa više košarkaških nego fudbalskih terena. Nekada davno Emanuel Ginobili je bio poznat kao mlađi brat Leandra (koji je igrao sedam godina profesionalno u Argentinskoj prvoj ligi) i Sebastiana (Neko vrijeme nastupao u LEB-u, drugoj španskoj ligi) koji su bili na glasu kao talentovani košarkaši. Iako je Manuov otac Jorge bivši igrač i košarkaški trener, osnove je Ginobili učio uz Oscara Sancheza koji mu je od malih nogu usadio naviku da ne gleda u loptu dok je dribla i da je uvijek štiti slobodnom rukom. U suštini Manu je u Argentini živio život prosječnog američkog tinejdžera opsjednutog NBA ligom. U Drugoj polovini 80-tih NBA utakmice su se pojavili i na argentinskoj televiziji - Channel 9. Konkretno, fudbalski i košarkaški komentator Adrian Paenza je iz svog džepa platio NBA ligi prava emitovanja utakmica. Cijena je bila 2000 dolara... Ginobili je upijao svaki potez svog idola - Michaela Jordana, povratka više nije bilo. "Nikada nisam pomislio da bih ja mogao igrati u NBA. gledao sam Jordana i on je izgledao kao biće sa druge planete..." Tokom tinejdžerskih dana Manu je osim driblanjem i šutiranjem bio i opsjednut visinom..."Moram da narastem, moram...Samo sam o tome razmišljao. Mjerio sam se svakih 15 minuta. Sva vrata u bakinoj kući su iscrtana od flomastera ili izgrebana od raznih predmeta kojima sam označavao svoju visinu." Pedijatar je Manuovom ocu nekoliko godina ranije rekao da, uzimajući u obzir sve podatke koji su uključivali majčinu i očevu visinu, Manu neće narasti više od 180cm. Pedijatar nije bio u pravu. Sa 15 godina Manu nije bio dovoljno dobar da bude izabaran među 12 najboljih igrača u njegovom godištu u Bahia Blanci. Mlada košarkaška zvijezda grada i samim tim i države je bio Pepe Sanchez. "Niko od nas nije vjerovao da će Manu postati ovakv igrač", izjavio je njegov bivši trener Gabriel Colamarino. U periodu od 15 do 16 godine Ginobili je narastao osam centimetara i odjednom postao eksplozivni bek sa 190cm visine. Sada je problem bila težina. "Trener mi je u mojoj prvoj profi sezoni rekao..Sine, mršav si kao grana. Nemoj slučajno da ulaziš unutar linije za tri poena." Nakon što je malo ojačao, njegov otac Jorge je iskoristio svoja poznanstva u Italiji i talijansko porijeklo te poslao sina u Reggio Calabriju(koja je dugo vremena bila utočište i prva stanica argentinskim košarkašima u Evropi. Sconochini, Montecchia, Ginobili, Delfino, Palladino i Sciutto. Svi su igrali za taj tim koji je sada u četvrtoj ligi). Tamo ga je dočekalo poznato lice. Jedan od proizvoda čuvene dvorane u Bahia Blanci - Bahiense del Norte, zdepasti majstor na poziciji playa - Alejandro Montecchia (u dvorani Bahiense del Norte su slike 10 najpoznatijih igrača iz Bahia Blance. Braća Ginobili, Pepe Sanchez i Montecchia su najpoznatiji. Jedino je Manuova slika iz profila i ispod nje je dugo vremena pored imena stajao ispisan i nadimak Narigon tj. Nosonja. Argentinci su u prozivanju i provociranju na osnovu fizičkog izgleda nemilosrdni. Recimo ako imaš plavu kosu i klempave uši nema šanse da te neko u Argentini zove Žuti ili Švabo, odmah si Klempo.) Nakon dvije odlične sezone u Calabriji, Manua je Ettore Messina doveo u Kinder kao nasljednika Predraga Danilovića i sa njim pokupio kolekciju trofeja. Euroliga, prvenstvo i kup Italije. Manu je svojim čudnovatim rješenjima izluđivao Messinu koji je prilikom njegovih prodora i dribilinga uglavnom nervozno namještao kravatu(Kao i svaki trener i Messina je razvio nervozni tik tokom godina. Njegov je namještanje kravate iako je s njom sve u redu.), ali je rezultat bila najbolja sezona u karijeri talijanskog trenera (Triplu krunu u Rusiji jednostavno ne računam. Tih godina talijanska liga je bila jedno 700 puta jača od ruske.) Ginobili je u Italiji i Evropi osim svih timskih pokupio i sva individualna priznanja. Bio je MVP finala Eurolige, talijanskog prvenstva i završnice talijanskog kupa. Pred početak SP 2002 u Indianapolisu Argentinci su okupili svoju najbolju generaciju svih vremena. U prethodnim godinama Argentina je izbacivala pokojeg kvalitetnog igrača. Na Olimpijadi '96 u Atlanti predstavio se šuter Juan Espil, centar Ruben Wolkovyski kojem je zamalo zdrobio koljeno Arvydas Sabonis na tom turniru, Fabricio Oberto koji gotovo nije ni igrao i član Tauguresa Marcelo Nicola. Mjesto selektora je dobio trener jednog od najpoznatijih južnoameričkih klubova svih vremena Atenas de Cordobe, tada još uvijek anonimni Ruben Magnano. (Digresijaaaaa!!! Sjećate se nastupa Atenas de Cordobe na McDonalds turniru '97 u Parizu kada je Chicago predvođen mr. Jordanom stigao u grad? Atenas je prvom meču izbušio Benetton sa Henry Williamsom i Rebračom gdje je centre Trevisa potpuno izdominirao tada anonimni Fabricio Oberto sa 22 poena i 11 skokova. Zatim su u polufinalu na jednu loptu izgubili od tadašnjeg evropskog šampiona Olympiacosa uz opet dobru igru Oberta, a za treće mjesto su savladali PSG koji je vodio Božo Maljković. goodinu dana kasnije Oberto je na račun igara u Parizu potpisao za Olympiacos. Bekovski par Atenasa su činila dva stara majstora Marcelo Milanesio i Hector Pichi Campana. Pichi je igrao profesionalno 28 godina, Milanesio nešto manje - 20. Argentinski Stockton i Hornacek. Ruben Magnano je u sedam godina od klupe Atenasa došao do titule olimpijskog prvaka i srebra na SP. Kraj digresije.) Argentina je periodu 2002-04 igrala nešto što graniči sa košarkaškim savršenstvom. Prva su selekcija koja je savladala američku reprezentaciju sastavljenu od NBA igrača i to bez ikakvog odugovlačenja, sporih napada, glume i foliranja. Možda je i logično da Argentina koju smatraju najbahatijom nacijom u Južnoj Americi (Stara šala: Kako Argentinac izvrši samoubistvo? Skoči sa vrha svog ega.) ostvari prvu pobjedu. Argentinci su parirali u skoku, trčanju, odbrani, a napad uz stalno kretanje igrača i lopte je dovodio do ludila NBA zvijezde. U Indianapolisu šest igrača je ubacilo između 9 i 15 poena u utakmici u kojoj SAD nije vodio nijednom. U Atini Ginobili je u polufinalu protiv Duncana i drugova odigrao možda i najbolji meč u svojoj karijeri. Čovjek koji ne osjeća strah je selekciji Larry Browna i Gregga Popovicha ubacio 29 nevjerovatno dobro raspoređenih poena. Ubacivao je na početku kada je trebalo probiti led, zatim kada su argentinci preuzimali vodstvo i u zadnjoj četvrtini kada je Argentina ostvarila nedostižnu prednost. Finale protiv Italije je jedan od najgledanijih sportskih događaja u istoriji Argentine. Zemlja u kojoj košarka ne znači gotovo ništa je preko noći pomahnitala za timom koji je dobio nadimak "La Generacion Dorada" (Zlatna generacija) i njenim predvodnikom Manu Ginobilijem. U poznatom sportskom baru u Buenos Airesu koji nosi ime Locos Por El Futbol(prevod valjda ne treba) preko 400 ljudi se pojavilo da odgleda finale protiv Italije. Nervoza je bila takva da se konobari nisu kretali između stolova, a gosti su nakon svakog koša Argentine skakali na noge i vrištali "Gooooolllll" Prva zlatna olimpijska medalja za Argentinu od 1952 godine. Manu je u periodu 2001-2004 osvojio Euroligu, NBA titulu i Olimpijadu. Osim njega samo je Senator Bill Bradley uradio isto od svih igrača u istoriji košarke(Bradley je veliki prijatelj Phila Jacksona. Euroligu je osvojio dok je bio na postdiplomskom studiju na Oxfordu pa je svakog vikenda putovao u Milano gdje je sa Olimpijom osvojio tadašnji KEŠ. Trenutno je američki Senator i predstavlja državu New Jersey. Neke ljude baš ide u životu.) Tokom NBA karijere Manu na svom rezimeu ima tri titule prvaka, protiv Detroita 2005 nagrada MVP je nepravedno otišla u ruke Tima Duncana, proglašen je i za najboljeg šestog igrača. Ono što priznanja i titule ne opisuju je način na koji Ginobili igra. Teško se sjetiti beka koji igra sa više hrabrosti. Ginobili na terenu ne osjeća strah, ne boji se greške, ne boji se neuspjeha. Njegovi driblinzi iz leđa u punoj brzini između tri igrača, provlačenje lopte kroz noge protivnicima u kontri, ukršteni dvokorak kojem se nemoguće postaviti za faul u napadu, trojke preko ruke u ključnim trenucima su nešto što će svaki ljubitelj košarke pamtiti. Bivši saigrač Brent Barry je Manua prozvao El Contusion zbog načina igre u kojem se ne obazire na posljedice po svoje zdravlje. "Gledao sam ga svaki dan na treningu kako postiže koševe glavom ili nogom. Ne postoji ništa što Ginobili neće probati u igri. On vježba sve te lude šuteve koje pogađa u igri.", kaže Barry(toliko je bio zauzet gledanjem Ginobilija da nije primjetio da ga supruga vara sa Tony Parkerom.) Svojevremeno je čuveni novinar Jack McCallum o Ginobiliju napisao:"Ginobili nije zaštitno lice Spursa. To je bezizražajni pogled Tima Duncana ili ljutiti iGregga Popovicha ili osmijeh Tony Parkera. Ali Cojonesi(ne smijem da prevodim, počinje sa M...) tima? To je bez sumnje Manu. On uvijek želi loptu kada je gusto." Danas je na zalasku karijere. Prije par dana je doživio već četvrtu povredu ove sezone, ali Spursi i nakon 10 godina nisu ista ekipa kada njega nema, bez obzira na Duncana, Parkera i čitavu plejadu šutera sa evropskim iskustvom. Ginobili je od finala 2003 protiv Netsa bio ta prevaga Spursa, oružje na koje nijedna odbrana nije imala pravi odgovor. Greggu Popovichu je trebalo vremena da se navikne na Manuov način, ali njegova izjava govori sve što treba da znate... "Sve što radi, on radi samo za pobjedu.Ima isti, isti takmičarski duh kao Michael Jordan." Veći kompliment u košarci ne možete da dobijete.